color my life with the chaos of trouble.

sve je istetovirano i izgubljeno.

Besmisleno je koristiti u opisu nečeg toliko sporednog mnogo riječi, koje ionako nikad nisu dovoljno značajne ili duge. Dovoljno je reći da se odazivam na ime Eva i da vjerujem svojem pogledu na svijet. Da sam po zanimanju roker i vječni zaljubljenik u knjige i fotografiju. Besciljna lutalica gradom u potrazi za novim ljubavima i notama. Obožavatelj glazbe i umjetnosti. Kasnog snijega i tople kave ujutro. Neotpakiranih kutija cigareta. O ostalom ćemo u nekom drugom cirkusu.

"It was your glorious hair that first made me love you."

Oči iskrvljene boje i nemirnog duha. Napuštene a sretne. Sreća je u tebi.

Ne znam, možda nada nije bila dovoljna... ili je bila dovoljna pa ju nismo mogli naći. Skrivenu negdje iza razvučenih dječjih osmijeha, i dana kada su ti osmjesi postali prežalosti ili pak prestvarni, ni sami ne znamo (ili ne želimo znati). Kad je sve moje bilo tvoje ili obrnuto. Bilo je zapravo nebitno, jer nam se nada budila na usnama, a mi smo ju uporno prljali lošom hranom i smrdljivim cigaretama dajući joj vjeru u bolje sutra, odnosno suočavajući ju s lošijim danas. I tako je posustala, otišla, jer bolje sutra ne znači BOLJE DANAS; a bolje danas smo trebali. O jesmo. Zapravo, mislim da smo ju tražili na krivim mjestima. I tako smo prebrzo odrasli, pogodile su nas munje realnosti, dok smo još trebali sanjati i tražiti sreću na krivim (ili pravim? – nitko zapravo ne zna) mjestima. Zanimljivo je da se za svakoga nađe drugi put, iliti druga nada, koja stoji i kriomice promatra svojeg anđela, čuvajući za njega neko bolje mjesto od ovoga. Možda smo odabrali krive putove, jer teško je birati između onog što voliš i onoga što ti uistinu tjera srce na smijeh. Gledano s neke strane obzorja, teške odluke stoje pred nama cijeli život, a putevi su razni. A ni anđeli nisu što su nekad bili.